Zima kada je jedna crnkinja sjedila na Portarati

29 veljača 2024


U vremenu koje prolazi, ono je sve više nalik brzici, a sve manje fotografijama, ponajviše mi fali osjećaj bure i spokoja koji na ulice pristigne kada taj sjeverni vjetar hladnoćom očisti zrak. Tada bih duboko udisao i duboko se sjećao, jer naravno i naša je noć bila burom sazdana, njeni topli prsti na mojima. No, posljednjih je godina pomalo skrovito i bura nestajala, a to sam tek nedavno zaista i primijetio. Koliko mi nedostaje, dok ljudi nastavljaju rušiti sve što se može srušiti, u bunilu se trudeći ostaviti traga i pronaći sreću tako da od sreće bježe. Misli su mi se pronašle u posljednjoj buri koje se dobro sjećam i nesvakidašnjoj pojavi jedne crnkinje koja je na bijelom kamenu sjedila gotovo cijelu zimu prije nekoliko godina. Povukao me osjećaj pronalaska izgubljenosti, otkrivenje puta koji vodi negdje daleko od ove prividne stvarnosti koja se ruga mojoj ljubavi i pokušava je banalizirati, konzumerizirati. Kao da će išta od svih tih stvari preživjeti posljednje trenutke na ovom planetu. Njene crne zjenice koje su grubo promatrale moje dnevne prolaze, duboko su mi uskomešale boje, svojom neobičnošću naglasile su buru koju smo zajedno dijelili. Barem u toj zimi.


The winter when one black women sat on Portarata

The air was akin to frost,
as bura sought passages through my fingers,
in thoughts and outside of them,
I kissed once again all paths that led to her,

Near the white stone, entirely in dark,
sat again the same black woman,
deeply concealed in a warm jacket,
she harshly rejected every hand with her eyes,

like winter itself, she scowled around,
perhaps frightened by so many crows,
perhaps saved like the last sailor,
in the calvary of searching, only she knew,

And again, we shared nothing,
in all that stone in Portarta Square,
I dreamt of colors, black pupils and fires,
devouring the winter we had.

i prste koji se sjećaju bure,
mp24

Najdraže mjesto

23 veljača 2023

S prvim naznakama noći sve sam mirniji kako mi misli zaobilaze buku i galamu nepotrebnih i toliko oskudnih svakodnevnih naslova koje od života čine pijesak. Na moju sudbinu koja ipak nije sudbina, već moji vlastiti odabir, i dalje sam u svijetu tih turbulentnih naslovnica, nepoštenih do bola, no sada svjestan prolaznosti iste i mogućnosti drugih puteva, poslova. Prsti moje ruke ne šetaju sami već godinama i to me čuva, i to čuvam, posebno jer ona shvaća više nego što pokazuje. Više vremena provodim zahvaljujući književnosti što postoji, sljedeći retke za recima raznih priča još raznovrsnijih žanrova. Kažu da čitatelj živi tisuću života, i mislim da u tome ima nečega istinitog. S druge strane, čitanje ne usporava vrijeme, možda ga tek čini prihvatljivijim suputnikom, pa me ostavi u šoku zapravo koliko je godina proteklo od stvarnog pisanja knjiga koje su mi i ljubav i san. Kada izračunam tjedne obveze, obiteljske koje mi život čuvaju svojom brigom i zajedničkim planovima ili poslovne koje su sada ponešto smirenije, ostanu mi premale brojke da bi me utješile, a čini se kako i zime sve brže prolaze.

Sad mi se rezak zrak okuražen burom sudara s licem, ali i toliko godi duši da trenutak kasnije poželim pobjeći s balkona, iz grada, i zavući se u kakvu fotelju i čitati, pisati, nje se prisjećati. Puno je zalazaka prošlo od kad sam posljednji put bio u našoj ulici, kako nje nema, ni krhkih boja s pročelja pothodnika, ni opojna plesa žutog otpalog lišća toliko nalik njenoj kosi, više nema i djeluje sve kao da je čarolija usnula, čekajući na noć koja će je ponovno rasplamsati, a koja nesumnjivo dolazi. Jesu li njeni koraci i dalje veseli i šire li se zjenice njenih plavih očiju od sreće, dok prolazi pokraj velike rijeke opisane u tolikim knjigama, ne mogu znati. Mogu tek osjetiti i vjerovati u nju i snagu ljubavi koja jedina ostaje uspravna u bitci s vremenom koje halapljivo guta sve pred sobom. Noć je sve bliža, iako je zalazak tek za nekoliko sati, oblaci me sjećaju na stare oblake i morat ću i ja u taj dim večeras otići i poljubiti najljepše usne na svijetu.



Najdraže mjesto

Tapka kiša iznad naših snova
spušta se polako,
a ti nisi ni trepnula,

kad ti je obrvu kap kiše poljubila,

bilo je to moje najdraže mjesto,

Vidim vlak, vidim svjetlo,
noćas se ne vraćam kući.


Dok sanjam te
ZD23

Neobična vremena dok bura snažno puše

30 ožujak 2020

U vremenu kao što je ovo, ispunjenom tjeskobom i nesigurnošču, naleti bure koji mi danima brane izlazak iz kuće i nisu više toliko dobrodošli. Možda su me godine ipak malo promijenile, no često mi dođe žao nekih drugih bića koja samnom dijele ovaj svijet i koja su sada ugrožena pod ovim sivilom. Tu je i karantena, prva u ovom stoljeću, uopće prva u nekoliko generacija, koja me odvela u stanje podvojenosti, dok se radujem tišini ujedno i strahujem od manjka novčanica. Tu se vraćam na sigurno, u svoje retke i čitam, i pišem, i tragovi se njeni pokazuju. Sada je mnogo češće na društvenim mrežama i osjećaj je da je svakih nekoliko dana, ponekad ipak prođe duže vremena, gledam u njenom svakodnevnom životu. Prije ove karantene mnogo je putovala, i kao što bi i očekivao od nje, šeta južnom Amerikom, zabavlja se i ispija koktele po tamošnjim plažama. Sposobna i nasmijana, što mi je srcu toliko drago. Ne vidim iskreno previše nade za nas u ovome životu, čak i najmanja želja da bar koji puta popričamo čini se iznimno dalekima sada. Možda ipak ima nešto više u teorijama multiverza ili kvantnoj fizici koja pred mene stavlja okus najslađeg voća i u tom se voću ja gostim. Slatko je i neodoljivo, gotovo popute vjere same.

Dok ona putuje

Blokovi teškog sivila
Ispunjuju moje poglede,
svijet je sajam ludila
Dok ona putuje,

Mislim i sve zamišljam,
modre usne i duge stupove,
tanke bijele prste crtam,
dok ona putuje,

Ipak lakše je znajući
da joj oči nalaze vrhove,
ipak lakše je sada piti
Dok ona putuje

Iza krila ona gleda
Sve zvijezde što postoje,
shvaćam, tek to trebam,
Dok ona putuje

Za nju, dok oceanima putuje
23.11.2019.

U danima prosinca

16 prosinac 2018

Ljeto je nestalo, a ubrzo i jesen i sve što se činilo važnim stalo je u nekoliko pogleda. Negdje tijekom ljetnih šetnji po uzaludnim shopping i sličnim akcijama, svijet se vratio odakle se nikad i nije trebao izgubiti. Bila je silazila niz strmu ulicu, dugačkim koracima zagledana u svoj mobitel kao što bi i očekivao u ovim danima. Hladnoća Temze nije je promijenila i iako bih svakakve misle mogao pogubiti u tim trenucima, ipak nije bilo dvojbe da je to ona bila. Kasnije, tijekom sljedećih dana vidio sam je vjerojatno na prozoru, iako mi se kasnije učinilo da to možda i nije bila ona. No, opet nikad nitko na tom balkonu nije, osim nje poneke godine kada se vrati. A društvene mreže su to potvrdile, koliko god ih malo ona koristi. Nisam napravio nikakav direktni potez već godinama, i možda bih to trebao promijeniti jer uvijek ima načina. Ljubav razbuktava snove, oživljuje hrabrost i stvara nadu odakle ju je ovaj život već pokušao sakriti.

I ove noći

Niz plave ulice
tamo svugdje te,
i u ovoj noći,

I što pogled tvoj nalikuje,
kao da šetamo kroz polja oblaka,

A što bi svijeta bilo,
i pola zvjezda bih vidio,
za tvoj osmijeh
i u ovoj noći.

ZD, i nakon četrnaest godina od kad sam te upoznao

<< Arhiva >>